Rappresentazioni teatrali

N. Perišić Radović: Knjiga o ljetu

izvor: TZ grada Zagreba

T. Štivičić: Tri zime / drama

izvor: TZ grada Zagreba

R. Bitorajac, J. Kerekeš: Samo preko njega mrtvog

izvor: TZ grada Zagreba

TRAMVAJ ZVAN ŽUDNJA - TENNESSEE WILLIAMS

Tramvaj zvan žudnja je povijesno zaživio kao dramski film, s elementima film noira, snimljen 1951. kao adaptacija istoimenog kazališnog komada Tennesseeja Williamsa (za koji je 1947. osvojio Pulitzerovu nagradu). To je priča o južnjačkoj ženi, Blanche Dubois, koja doživljava niz osobnih gubitaka, ostavlja aristokratsko okruženje i pronalazi utočište sa sestrom … …višeTramvaj zvan žudnja je povijesno zaživio kao dramski film, s elementima film noira, snimljen 1951. kao adaptacija istoimenog kazališnog komada Tennesseeja Williamsa (za koji je 1947. osvojio Pulitzerovu nagradu). To je priča o južnjačkoj ženi, Blanche Dubois, koja doživljava niz osobnih gubitaka, ostavlja aristokratsko okruženje i pronalazi utočište sa sestrom Stellom i njenim mužem Stanleyem Kowalskim u trošnom stanu u New Orleansu.

izvor: TZ grada Dubrovnika

B. Đurić Đuro: Đurologija

izvor: TZ grada Zagreba

SVINJE - Tomislav Zajec

SVINJETOMISLAV ZAJECokle god će carstvo nužnosti ostati društvenim snom, sanjanje će ostati društvena nužnost. Spektakl je ružni san modernog društva u okovima, koje ne izražava ništa više od želje za spavanjem. Spektakl je čuvar tog sna (Debord, 1994) Teško je odrediti je li simptomatičniji naslov ili podnaslov 'rane drame' Tomislava … …višeSVINJETOMISLAV ZAJECokle god će carstvo nužnosti ostati društvenim snom, sanjanje će ostati društvena nužnost. Spektakl je ružni san modernog društva u okovima, koje ne izražava ništa više od želje za spavanjem. Spektakl je čuvar tog sna (Debord, 1994) Teško je odrediti je li simptomatičniji naslov ili podnaslov 'rane drame' Tomislava Zajeca „Svinje – mjuzikl iz života na farmi". 500 metara od naseljena mjesta, 1000 metara od turističkog mjesta, 200 metara od glavne prometnice i 300 metara od vodotoka – upravo tamo, u beckettovsku nigdinu, Tomislav Zajec smješta dvije sestre. Izolirana farma, koja u isto vrijeme može biti iza ugla i na samom kraju svijeta, svojevrsna je anti-utopija koja funkcionira poput lakmus-papira otuđenosti, kanibalističke želje za uspjehom i vječne spektakularizacije i estetizacije svakodnevnog života, svega na što obratimo pažnju. Njihova farma je heterotopija – prostor drugoga, prostor koji funkcionira izvan uhodanih tokova onog što smatramo stvarnošću. Dvije sestre – Ibru, okarakterizirana kao autoritativna gospodarica, i Mala Ibru, nesigurna duša rastrgana u vječnoj potrazi za smislom, dane krate gojeći svinje na farmi jednako posvećeno kao što otimaju i ubijaju profesore iz grada koji se iznova pokazuju nedostatnima za dijapazon interesa mlađe sestre. Uhodano i veoma rutinizirano životarenje ritmično se razlaže kroz red „pjesme i plesa" i red „hladnokrvnih ubojstava" koja se odvijaju u pozadini, što naposljetku sačinjava groteskan i crnohumorni perpetum mobile. Već na samom početku drame, monologom Antigone iz Sofoklove tragedije koji nemušto govori mala Ibru, Zajec postavlja svoju dramu u metateatralni i metatekstualni okvir, kojim se poigrava kroz cijelu dramom. Svijetom ovih dviju sestara jednako odzvanja pop-glazba, zlatno doba Hollywooda, Čajkovskijevi baleti, Beckettove okljaštrene i napuštene egzistencije, a kazalište ovom prigodom ne postaje metafora svijeta kao pozornice, već zamka iz koje se ne može pobjeći, mise-en-abyme koji sam sebe umnožava. Sestre koje djeluju kao svojevrsni antipodi, istovremeno jedna drugoj bivaju i mučiteljice i spasiteljice te prokazuju kako zapravo jedna bez druge ne mogu. Kroz tu ideju neizdržive međuovisnosti, otvara se i perspektiva na nezaustavljivi konzumerizam koji je vječno u potrazi za nečim „većim", „boljim nego li je trenutno" kao i „talentiranijim" – a znamo kako ponude ima sve dok je prisutna i najmanja potražnja. Sam slogan društva spektakla "Ono što se vidi dobro je, a ono što je dobro vidi se"- dokida mogućnost sestara za propitivanjem svijeta u kojem su zatvorene i s čije nepregledne pozornice nikada ne mogu sići. One zadaju pravila, kao što pravila i provode, proizvodeći tako prostor i vrijeme iz kojeg zapravo nema izlaza, u kojem je potrebno neprestano proizvoditi neku novu iluziju kako bi odagnali misli o tome da su njihove egzistencije u suštini – besmislene. Pakao više nisu drugi, već mi sami, zajedno sa svojim čežnjama, nadama i iluzijama od kojih ne možemo pobjeći. U kontekstu u kojem je pojam „krize" već postao poštapalica ili u najmanju ruku trajno stanje, sestre nas podsjećaju kako nema toga što se ne može zaboraviti uz pokoju plesnu ili pjevačku točku, i ponešto konfeta za koje se više ni ne pitamo otkud padaju. Ne postoji društvo bez spektakla jer društvo je spektakl sebe samoga (Nancy, 2004). Spektakl nije samo kolekcija neživih slika, već društvene relacije između ljudi koji komuniciraju te slike, i neminovno je produkt realnosti. Farma koja je njihov savršeno blatni svijet u malom, kreće pucati po šavovima u trenutku kad krmače krenu crkavati, jedan od profesora krene bježati, a vrt u kojem su zakopane sve njihove pogreške postane naprosto prenapučen. No spektakl se mora nastaviti, zar ne?

izvor: TZ grada Dubrovnika

TRAMVAJ ZVAN ŽUDNJA - TENNESSEE WILLIAMS

Tramvaj zvan žudnja je povijesno zaživio kao dramski film, s elementima film noira, snimljen 1951. kao adaptacija istoimenog kazališnog komada Tennesseeja Williamsa (za koji je 1947. osvojio Pulitzerovu nagradu). To je priča o južnjačkoj ženi, Blanche Dubois, koja doživljava niz osobnih gubitaka, ostavlja aristokratsko okruženje i pronalazi utočište sa sestrom … …višeTramvaj zvan žudnja je povijesno zaživio kao dramski film, s elementima film noira, snimljen 1951. kao adaptacija istoimenog kazališnog komada Tennesseeja Williamsa (za koji je 1947. osvojio Pulitzerovu nagradu). To je priča o južnjačkoj ženi, Blanche Dubois, koja doživljava niz osobnih gubitaka, ostavlja aristokratsko okruženje i pronalazi utočište sa sestrom Stellom i njenim mužem Stanleyem Kowalskim u trošnom stanu u New Orleansu.

izvor: TZ grada Dubrovnika

N. Vasiljevič Gogolj: Revizor

izvor: TZ grada Zagreba

M. Kovač: Povuci-potegni

izvor: TZ grada Zagreba

P. Genovese, R. Bitorajac: Potpuni stranci

izvor: TZ grada Zagreba

I. Penović: Neprijatelj naroda

izvor: TZ grada Zagreba

STAND UP SRIJEDA STUDIO SMIJEHA

Best of stand up – Marina Orsag (Hr) i Igor Drljo (BiH) Draga publiko, najpoznatiji brand stand up komedije u Hrvatskoj – "Studio Smijeha" nasmijat će Vas u teatru, prvi nastup je Best of Marine Orsag i Igora Drlje. Marina je osnivačica stand up comedy scene u Hrvatskoj, prvog i … …višeBest of stand up – Marina Orsag (Hr) i Igor Drljo (BiH) Draga publiko, najpoznatiji brand stand up komedije u Hrvatskoj – "Studio Smijeha" nasmijat će Vas u teatru, prvi nastup je Best of Marine Orsag i Igora Drlje. Marina je osnivačica stand up comedy scene u Hrvatskoj, prvog i jedinog Comedy Cluba i produkcije Studio Smijeha, večeri otvorenog mikrofona i još puno toga. Ima više od 3500 nastupa u nogama i jedna je od najboljih komičara/ki balkanske stand up comedy scene. Nastupala je u preko deset zemalja i na više od dvadeset festivala u cijeloj regiji i inozemstvu. Dobitnica je raznih nagrada:1. Adria Comedy Awards – Najbolji ženski stand up komičar 20132. LENT Festival – prva nagrada publike 20143. Pobjednica Jokenation natjecanja za kontinentalnu Europu i Rusiju u Montreaux, Švicarska 20154. Europski heroj humora 2018 u AmsterdamuNastupala je i bila gošća u raznim TV emisijama, poput Comedy Central Extra, Piramida i Tvoje lice zvuči poznato. Ali ako se odmaknemo od ozbiljnog opisa, Marina je vječni Petar Pan i netko tko vas svojim humorom i nevjerojatnom količinom pozitivne energije odvede na urnebesni put. Igor Drljo (BiH) je zvijezda Hayatovog Monty Daytona, a u stand-up komediju je "uletio" krajem 2013. godine. Nakon nekoliko open mic ukazivanja, raja ga je prihvatila, on je prihvatio raju i onda počeo s "pravim" nastupima. Na početku je nastupao po mostarskim lokalima (na obje strane!), ali nakon nekog vremena se, kako kaže, "uštelio" i počeo nastupati i izvan svog grada. Do danas je skupio priličan broj nastupa diljem cijele Bosne i Hercegovine, ali i izvan nje. Teme mu se baziraju na aktualnostima, ali i na onim pričama u kojima vidi zanimljivu foru. Ukratko, mali čo'ek, velikih mogućnosti i još većeg smisla za humor.

izvor: TZ grada Dubrovnika

D. Glattauer, T. Ribič: Bračna terapija

izvor: TZ grada Zagreba

N. Machiavelli: Mandragola

izvor: TZ grada Zagreba

KAZALIŠTE MORUZGVA: MAJSTORI ANA TONKOVIĆ DOLENČIĆ

Dugo me već prate majstori. Iza mene su 3 temeljite adaptacije u 2 stana te bezbroj manjih preinaka i popravaka. Kroz moj život prošao je velik broj građevinskih radnika, a kad tome pribrojimo i automehaničare, električare, servisere kućanskih aparata i još kojekakve zanatlije, iskustva je više nego dovoljno. I puno … …višeDugo me već prate majstori. Iza mene su 3 temeljite adaptacije u 2 stana te bezbroj manjih preinaka i popravaka. Kroz moj život prošao je velik broj građevinskih radnika, a kad tome pribrojimo i automehaničare, električare, servisere kućanskih aparata i još kojekakve zanatlije, iskustva je više nego dovoljno. I puno sam naučila. Za početak, moraš znati sve što i majstori, makar teoretski, inače ti prijeti probijanje rokova ili troškovnika. Nije loše znati baratati i nekim izrazima poput "vagresa" ili "serklaže", a ja sam usput naučila što su okapnice, parapeti i vinkli, baratati fleksericom i borerom, gletati, žbukati, farbati s pik trakom, vaditi parkete i argumentirano spuštati cijene odvoza šute. Ipak, od zanata su mi ipak zanimljiviji ljudi pa sam sa svojim majstorima uvijek sklapala kratkoročna, ali intenzivna prijateljstva, zapadala u rubne odnose i neku neobičnu intimu koja je svojstvenija rovovskom ratu nego razgovorima u razrušenom stanu. Čak sam tijekom predzadnjeg preuređenja poželjela napisati dramu koja bi usporedno pratila moj rad na adaptaciji jednog romana i radove u stanu jer su oba zahvata započela u isto vrijeme. Dramu tada nisam napisala, a suvišno je reći da su radovi u stanu završili debelo nakon premijere adaptacije romana. Ipak, takav jedan sadržaj već nekoliko godina mota mi se po glavi. Što reći kada doznaš da ti mort miješa nekadašnji vlasnik diskoteke u Brazilu i tečno govori portugalski, ali sada je odlučio zarađivati za život najtežim poslovima kako bi shvatio stvarnu vrijednost novca jer je nekoć prokockao milijune? Ili kada ti parkete bruse i lakiraju tri priučena parketara koji su se upoznali u zatvoru i odlučili živjeti pošteno? Kada svjedočiš raspadu veze arhitektice i izvođača radova koji te na početku radova upozori da treba čuvati brak jer na gradilištu često pucaju ljubavi? Nakon svega, prestala sam na majstore gledati s predrasudama. Svaki od njih je neispričana priča i to mi pomaže da ne gubim živce nego u svome domu gledam predstavu sastavljenu od naših anegdota. A onda se ta predstava počela ostvarivati. Konačno sam napisala onu dramu iz ladice ideja i izgledala je sasvim dobro. Međutim, kako su na svakom gradilištu, pa tako i onom na papiru, stvari nepredvidive, i ta je drama podlegla adaptaciji. Taman kada se sve posložilo i počelo nas zabavljati, dogodio se potres u jeku pandemije. Nakon 22.3. 2020. u Zagrebu, majstori su dobili i neku metaforičku težinu. Poučena svojim građevinskim frustracijama i egzaltacijama, bacila sam se na novu verziju priče koja mi se preklapala sa životom u potresom oštećenom stanu i traumama koje su se otvorile u čitavome gradu. Kažu da je najbolje pisati iz iskustva, a za mene nikad nije bio bolji trenutak da konačno zapišem svoju priču o majstorima. Ana Tonković Dolenčić

izvor: TZ grada Dubrovnika

KAZALIŠTE MORUZGVA: MAJSTORI ANA TONKOVIĆ DOLENČIĆ

Dugo me već prate majstori. Iza mene su 3 temeljite adaptacije u 2 stana te bezbroj manjih preinaka i popravaka. Kroz moj život prošao je velik broj građevinskih radnika, a kad tome pribrojimo i automehaničare, električare, servisere kućanskih aparata i još kojekakve zanatlije, iskustva je više nego dovoljno. I puno … …višeDugo me već prate majstori. Iza mene su 3 temeljite adaptacije u 2 stana te bezbroj manjih preinaka i popravaka. Kroz moj život prošao je velik broj građevinskih radnika, a kad tome pribrojimo i automehaničare, električare, servisere kućanskih aparata i još kojekakve zanatlije, iskustva je više nego dovoljno. I puno sam naučila. Za početak, moraš znati sve što i majstori, makar teoretski, inače ti prijeti probijanje rokova ili troškovnika. Nije loše znati baratati i nekim izrazima poput "vagresa" ili "serklaže", a ja sam usput naučila što su okapnice, parapeti i vinkli, baratati fleksericom i borerom, gletati, žbukati, farbati s pik trakom, vaditi parkete i argumentirano spuštati cijene odvoza šute. Ipak, od zanata su mi ipak zanimljiviji ljudi pa sam sa svojim majstorima uvijek sklapala kratkoročna, ali intenzivna prijateljstva, zapadala u rubne odnose i neku neobičnu intimu koja je svojstvenija rovovskom ratu nego razgovorima u razrušenom stanu. Čak sam tijekom predzadnjeg preuređenja poželjela napisati dramu koja bi usporedno pratila moj rad na adaptaciji jednog romana i radove u stanu jer su oba zahvata započela u isto vrijeme. Dramu tada nisam napisala, a suvišno je reći da su radovi u stanu završili debelo nakon premijere adaptacije romana. Ipak, takav jedan sadržaj već nekoliko godina mota mi se po glavi. Što reći kada doznaš da ti mort miješa nekadašnji vlasnik diskoteke u Brazilu i tečno govori portugalski, ali sada je odlučio zarađivati za život najtežim poslovima kako bi shvatio stvarnu vrijednost novca jer je nekoć prokockao milijune? Ili kada ti parkete bruse i lakiraju tri priučena parketara koji su se upoznali u zatvoru i odlučili živjeti pošteno? Kada svjedočiš raspadu veze arhitektice i izvođača radova koji te na početku radova upozori da treba čuvati brak jer na gradilištu često pucaju ljubavi? Nakon svega, prestala sam na majstore gledati s predrasudama. Svaki od njih je neispričana priča i to mi pomaže da ne gubim živce nego u svome domu gledam predstavu sastavljenu od naših anegdota. A onda se ta predstava počela ostvarivati. Konačno sam napisala onu dramu iz ladice ideja i izgledala je sasvim dobro. Međutim, kako su na svakom gradilištu, pa tako i onom na papiru, stvari nepredvidive, i ta je drama podlegla adaptaciji. Taman kada se sve posložilo i počelo nas zabavljati, dogodio se potres u jeku pandemije. Nakon 22.3. 2020. u Zagrebu, majstori su dobili i neku metaforičku težinu. Poučena svojim građevinskim frustracijama i egzaltacijama, bacila sam se na novu verziju priče koja mi se preklapala sa životom u potresom oštećenom stanu i traumama koje su se otvorile u čitavome gradu. Kažu da je najbolje pisati iz iskustva, a za mene nikad nije bio bolji trenutak da konačno zapišem svoju priču o majstorima. Ana Tonković Dolenčić

izvor: TZ grada Dubrovnika

KAZALIŠTE MORUZGVA: MAJSTORI ANA TONKOVIĆ DOLENČIĆ

Dugo me već prate majstori. Iza mene su 3 temeljite adaptacije u 2 stana te bezbroj manjih preinaka i popravaka. Kroz moj život prošao je velik broj građevinskih radnika, a kad tome pribrojimo i automehaničare, električare, servisere kućanskih aparata i još kojekakve zanatlije, iskustva je više nego dovoljno. I puno … …višeDugo me već prate majstori. Iza mene su 3 temeljite adaptacije u 2 stana te bezbroj manjih preinaka i popravaka. Kroz moj život prošao je velik broj građevinskih radnika, a kad tome pribrojimo i automehaničare, električare, servisere kućanskih aparata i još kojekakve zanatlije, iskustva je više nego dovoljno. I puno sam naučila. Za početak, moraš znati sve što i majstori, makar teoretski, inače ti prijeti probijanje rokova ili troškovnika. Nije loše znati baratati i nekim izrazima poput "vagresa" ili "serklaže", a ja sam usput naučila što su okapnice, parapeti i vinkli, baratati fleksericom i borerom, gletati, žbukati, farbati s pik trakom, vaditi parkete i argumentirano spuštati cijene odvoza šute. Ipak, od zanata su mi ipak zanimljiviji ljudi pa sam sa svojim majstorima uvijek sklapala kratkoročna, ali intenzivna prijateljstva, zapadala u rubne odnose i neku neobičnu intimu koja je svojstvenija rovovskom ratu nego razgovorima u razrušenom stanu. Čak sam tijekom predzadnjeg preuređenja poželjela napisati dramu koja bi usporedno pratila moj rad na adaptaciji jednog romana i radove u stanu jer su oba zahvata započela u isto vrijeme. Dramu tada nisam napisala, a suvišno je reći da su radovi u stanu završili debelo nakon premijere adaptacije romana. Ipak, takav jedan sadržaj već nekoliko godina mota mi se po glavi. Što reći kada doznaš da ti mort miješa nekadašnji vlasnik diskoteke u Brazilu i tečno govori portugalski, ali sada je odlučio zarađivati za život najtežim poslovima kako bi shvatio stvarnu vrijednost novca jer je nekoć prokockao milijune? Ili kada ti parkete bruse i lakiraju tri priučena parketara koji su se upoznali u zatvoru i odlučili živjeti pošteno? Kada svjedočiš raspadu veze arhitektice i izvođača radova koji te na početku radova upozori da treba čuvati brak jer na gradilištu često pucaju ljubavi? Nakon svega, prestala sam na majstore gledati s predrasudama. Svaki od njih je neispričana priča i to mi pomaže da ne gubim živce nego u svome domu gledam predstavu sastavljenu od naših anegdota. A onda se ta predstava počela ostvarivati. Konačno sam napisala onu dramu iz ladice ideja i izgledala je sasvim dobro. Međutim, kako su na svakom gradilištu, pa tako i onom na papiru, stvari nepredvidive, i ta je drama podlegla adaptaciji. Taman kada se sve posložilo i počelo nas zabavljati, dogodio se potres u jeku pandemije. Nakon 22.3. 2020. u Zagrebu, majstori su dobili i neku metaforičku težinu. Poučena svojim građevinskim frustracijama i egzaltacijama, bacila sam se na novu verziju priče koja mi se preklapala sa životom u potresom oštećenom stanu i traumama koje su se otvorile u čitavome gradu. Kažu da je najbolje pisati iz iskustva, a za mene nikad nije bio bolji trenutak da konačno zapišem svoju priču o majstorima. Ana Tonković Dolenčić

izvor: TZ grada Dubrovnika

KAZALIŠTE MORUZGVA: MAJSTORI ANA TONKOVIĆ DOLENČIĆ

Dugo me već prate majstori. Iza mene su 3 temeljite adaptacije u 2 stana te bezbroj manjih preinaka i popravaka. Kroz moj život prošao je velik broj građevinskih radnika, a kad tome pribrojimo i automehaničare, električare, servisere kućanskih aparata i još kojekakve zanatlije, iskustva je više nego dovoljno. I puno … …višeDugo me već prate majstori. Iza mene su 3 temeljite adaptacije u 2 stana te bezbroj manjih preinaka i popravaka. Kroz moj život prošao je velik broj građevinskih radnika, a kad tome pribrojimo i automehaničare, električare, servisere kućanskih aparata i još kojekakve zanatlije, iskustva je više nego dovoljno. I puno sam naučila. Za početak, moraš znati sve što i majstori, makar teoretski, inače ti prijeti probijanje rokova ili troškovnika. Nije loše znati baratati i nekim izrazima poput "vagresa" ili "serklaže", a ja sam usput naučila što su okapnice, parapeti i vinkli, baratati fleksericom i borerom, gletati, žbukati, farbati s pik trakom, vaditi parkete i argumentirano spuštati cijene odvoza šute. Ipak, od zanata su mi ipak zanimljiviji ljudi pa sam sa svojim majstorima uvijek sklapala kratkoročna, ali intenzivna prijateljstva, zapadala u rubne odnose i neku neobičnu intimu koja je svojstvenija rovovskom ratu nego razgovorima u razrušenom stanu. Čak sam tijekom predzadnjeg preuređenja poželjela napisati dramu koja bi usporedno pratila moj rad na adaptaciji jednog romana i radove u stanu jer su oba zahvata započela u isto vrijeme. Dramu tada nisam napisala, a suvišno je reći da su radovi u stanu završili debelo nakon premijere adaptacije romana. Ipak, takav jedan sadržaj već nekoliko godina mota mi se po glavi. Što reći kada doznaš da ti mort miješa nekadašnji vlasnik diskoteke u Brazilu i tečno govori portugalski, ali sada je odlučio zarađivati za život najtežim poslovima kako bi shvatio stvarnu vrijednost novca jer je nekoć prokockao milijune? Ili kada ti parkete bruse i lakiraju tri priučena parketara koji su se upoznali u zatvoru i odlučili živjeti pošteno? Kada svjedočiš raspadu veze arhitektice i izvođača radova koji te na početku radova upozori da treba čuvati brak jer na gradilištu često pucaju ljubavi? Nakon svega, prestala sam na majstore gledati s predrasudama. Svaki od njih je neispričana priča i to mi pomaže da ne gubim živce nego u svome domu gledam predstavu sastavljenu od naših anegdota. A onda se ta predstava počela ostvarivati. Konačno sam napisala onu dramu iz ladice ideja i izgledala je sasvim dobro. Međutim, kako su na svakom gradilištu, pa tako i onom na papiru, stvari nepredvidive, i ta je drama podlegla adaptaciji. Taman kada se sve posložilo i počelo nas zabavljati, dogodio se potres u jeku pandemije. Nakon 22.3. 2020. u Zagrebu, majstori su dobili i neku metaforičku težinu. Poučena svojim građevinskim frustracijama i egzaltacijama, bacila sam se na novu verziju priče koja mi se preklapala sa životom u potresom oštećenom stanu i traumama koje su se otvorile u čitavome gradu. Kažu da je najbolje pisati iz iskustva, a za mene nikad nije bio bolji trenutak da konačno zapišem svoju priču o majstorima. Ana Tonković Dolenčić

izvor: TZ grada Dubrovnika